Lord of darkness

[img]http://img143.imageshack.us/img143/2082/line0rt.gif[/img]

EJ ja sam ti uso u blog username darklords sifra darklords ej to je slucajno zato sto je mog prijatelja blog DARKLORDS od saveza iz ogame-a Dark LOrds ej sorry necu vise

Ovako, imam prilično sjeban život.. Netražim vaše sažaljenje nego samo želim da znate surovu istinu jedne vaše vršnjakinje... Uglavnom, kao novorođenče bila sam ostavljena u autu... Pronašle su me neke 2 žene (nemam pojma ko su, nikad ih nisam upoznala...) i odvele me u bolnicu jer sam bila u jako lošem stanju. Dakle moji roditelji su me kao malu bebu ostavili u autu na nekom pustom parkiralištu (neželim navodit točno gdje, grad, ulica itd.). To sam saznala sa otprilike 10 godina, tada sam živjela u dječjem domu. Kolko se sjećam nitko me nije htio posvojiti. Kako sam čula od ljudi koji nisu pazili šta govore jer misle da djeca ništa ne razumiju, nisam bila dovoljno lijepa. To me shrvalo. Užasno sam nesretna zbog tako sjebane prošlost i svaki put kad se sjetim zaplačem. U dubokoj sam depresiji i samo me moja muzika i neki frendovi iz toga ponekad izvuku. Zato i jesam tako čudna, slušam teški metal i oblačim se tako. Sve do jednog "lijepog" dana kada ja nisam odlučila preuzet stvari u ruke i doznat tko su mi roditelji!! Imala sam 13 godina, išla sam u 7. razred. Raspitivala sam sve žive i nežive, tražila po netu, kopala po papirima, neznam sama više, ali doznala sam adresu neke žene koja mi je navodno baka. Zvala sam odmah informacije da dobijem njezin broj i nazovem je.. Kad sam ju nazvala, javila se neka žena....... Pitala sam koga sam dobila.... to je bila moja mama. Kasnije sam se upoznala sa njom.... U meni su se odvijale svakakve emocije: tuga, strah, bijes, čežnja, nemoć, bezvrijednost. Osjećala sam se ko zadnje smeće. A želite li znati njen opis? Bila je kurva, ali ona prava kurvetina koja se kurva za novac, za siću. Nitko ju nije želio, čak ni njezina mama. Ima blijede noge, crnu kosu, žute zube od pušenja, prilično velike sise. Hodala je stalno u dopičnjaku, ogromnom dekolteu u kojem ti ispadaju sise, mrežaste najlonke, jaki make-up... Zgadila mi se vlastita obitelj. Tatu nisam ni imala. Kuje jedne mi nisu htjele reći tko mi je otac. Neznam tko mi je tata, mama mi je kurva, baka munjena... Nisam se ni htjela upoznavati s njima, vratila sam se u dom. Sva sam bjesna, mrzim ih!!! Kako su mi to mogli učiniti?? Ne žele me moji roditelji, nevoli me nitko? Pa što sam skrivila ovom usranom svijetu?? Kada sam se upisala u srednju, posvojili su me neki freakovi. Moram priznat da su ok. Bar me nežele promjenit, prihvaćaju me onakvom kakva jesam...
Ovi ožiljci nikad neće zacijeliti. Ovo nosim kroz cjeli život... Sa 14 sam uzela prvu drogu, poševila se godinu prije, cjelo vrijeme sam u dubokoj depresiji, neznam što bi sa sobom. Jeli OVAJ život vrijedan življenja?? Da, pitam se...

Bojite li se smrti??

Ponekad se zapitam imam li ja uopće pravih prijatelja. Nekoga kome zaista mogu vjerovati, za koga znam da me neće izdati. Ja uvijek činim što više mogu kako bi udovoljila drugima, ali čini mi se kako zauzvrat ne dobivam baš ništa. Ako slučajno odbijem napraviti nekome neku uslugu ili sl. onda se ta osoba naljuti. To me izluđuje. Zar bi se trebala žrtvovati za svaku stvar koju mi narede da se osoba nebi naljutila? Šta je najbolje to mi se najčešće događa s najboljim frendicama!! Zar mi jesu best frendice? Hm.. Smeta mi što se zbog toga osjećam usamljeno i odbačeno. Kao da uopće ne mare za moje osjećaje. Kao da su jedino oni u pitanju. Većina mojih prijateljstva je površna, zato imam nekoliko "pravih" prijatelja. Unatoč svim "friends 4ever" i svim tim klišejima većina prijateljstva završi. I sve ide u krug. Tražimo svaki dan nekoga posebnog, onog pravog frenda čije prijateljstvo zaista neće završiti. Hoćemo li ga naći?